Zagreb je još početkom 2000-ih ozbiljno krenuo u projekt velikog postrojenja za termičku obradu otpada u Resniku. Planirao se kapacitet od gotovo 400.000 tona godišnje, ali projekt nikada nije realiziran. Dva desetljeća poslije država u službenom Planu gospodarenja otpadom priznaje da ciljeve do 2035. neće moći ostvariti bez energetske oporabe. Što se dogodilo i jesmo li zbog dvadeset godina oklijevanja danas ponovno na početku?
Hrvatska danas raspravlja o tome treba li graditi postrojenja za energetsku oporabu otpada kao da je riječ o potpuno novoj temi. Nije. Zagreb je još prije više od dva desetljeća planirao veliko postrojenje za termičku obradu otpada, popularno nazivano spalionica, koje je trebalo biti izgrađeno na području Resnika.
Projekt je bio golem. Prema dokumentaciji iz tog vremena, planirano postrojenje trebalo je imati kapacitet oko 385.000 tona godišnje i obrađivati komunalni otpad i kanalizacijski mulj, dok se vrijednost investicije procjenjivala na oko 290 milijuna eura.
Lokacija Zagreb-istok, odnosno Resnik, odabrana je nakon višekriterijske analize još 2001. godine, a 2003. ušla je u Prostorni plan Grada Zagreba kao lokacija u istraživanju. Izmjenama Prostornog plana 2006. Resnik je utvrđen kao lokacija za postrojenje za termičku obradu otpada.
Dakle, Hrvatska je prije dvadesetak godina bila prilično daleko odmaknula u planiranju infrastrukture o kojoj ponovno raspravlja 2026. godine.
Ali spalionica nikada nije izgrađena.
Zašto?
Prvi veliki problem – studija je naišla na ozbiljne prepreke
Već u ranoj fazi pokazalo se da će projekt biti izuzetno kontroverzan.
Prema dokumentaciji Zelene akcije iz tog razdoblja, prvotna studija utjecaja na okoliš bila je odbijena nakon javnih rasprava i iznesenih primjedbi. Među problemima se isticalo da ne postoji dovoljno kvalitetna podloga o količinama i vrstama otpada na temelju koje bi se mogao pouzdano odrediti potreban kapacitet postrojenja.
Projekt je ipak nastavljen kroz daljnje postupke, a 2006. doneseno je rješenje vezano uz Studiju utjecaja na okoliš.
No tada se otvorio novi problem.
Zelena akcija podnijela je tužbu Upravnom sudu tražeći poništenje rješenja, tvrdeći da je postupak okončan bez odgovarajućeg sudjelovanja javnosti.
Time je projekt koji je već izazivao snažne političke i društvene prijepore dodatno ušao u područje pravnih sporova.
Što napraviti s gotovo 100.000 tona ostataka?
Jedno od najvećih pitanja bilo je ono o kojem se u raspravama o spalionicama često govori najmanje – što ostaje nakon spaljivanja?
Gradska dokumentacija iz tog vremena pokazuje da se računalo s približno 35.000 tona pepela s dna spaljivača godišnje te s još oko 62.000 tona letećeg pepela koji bi trebalo dodatno obrađivati, odnosno stabilizirati prije odlaganja.
To znači gotovo 100.000 tona različitih ostataka termičke obrade godišnje.
Otvorilo se zato logično pitanje: gdje s njima?
Protivljenje se nije zadržalo samo u Resniku. Kada su se pojavile moguće lokacije za istražne radove povezane sa zbrinjavanjem ostataka termičke obrade, otpor se proširio i na druge sredine.
Drugim riječima, spalionica bi smanjila volumen izvornog otpada, ali ne bi uklonila potrebu za sigurnim gospodarenjem ostatkom procesa.
Građani Resnika rekli su – ne
Drugi veliki razlog zbog kojeg projekt nikada nije dobio potreban zamah bio je snažan otpor lokalnog stanovništva i ekoloških organizacija.
Stanovnici Resnika nisu željeli veliko postrojenje za termičku obradu otpada u svojem susjedstvu.
Organizirani su prosvjedi, tribine i javne akcije, a u kampanju protiv projekta uključivale su se lokalne udruge, mjesni odbori i Zelena akcija.
Njihovi argumenti nisu se odnosili samo na moguće emisije.
Propitivali su kapacitet postrojenja, količine otpada potrebne za njegov rad, gospodarenje pepelom, troškove projekta te pitanje hoće li izgradnja tako velike spalionice destimulirati odvojeno prikupljanje, ponovnu uporabu i recikliranje.
I upravo se na tom mjestu dogodio veliki sudar dvaju koncepata gospodarenja otpadom.
Spaljivati ili prvo maksimalno reciklirati?
Kritičari projekta tvrdili su da Zagreb pokušava riješiti problem otpada velikom spalionicom prije nego što je uspostavio učinkovit sustav prevencije nastanka otpada, odvojenog prikupljanja, ponovne uporabe, recikliranja i kompostiranja.
To je bilo važno pitanje.
Ako izgradite postrojenje kapaciteta gotovo 400.000 tona godišnje, ono desetljećima mora imati dovoljno materijala za rad kako bi golema investicija bila ekonomski opravdana.
S druge strane, europska politika sve se snažnije okretala smanjivanju nastanka otpada i povećavanju recikliranja.
Velika spalionica zato je za dio javnosti predstavljala opasnost da Zagreb postane dugoročno ovisan o proizvodnji dovoljne količine otpada za njezin rad.
Zagovornici termičke obrade odgovarali su da će uvijek postojati dio otpada koji nije moguće reciklirati i koji je potrebno sigurno zbrinuti.
Ta rasprava zapravo traje do danas.
Dvadeset godina kasnije država kaže – bez energetske oporabe neće ići
Najzanimljiviji obrat dogodio se godinama poslije.
Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2028. danas izričito navodi da cilj prema kojem se do 2035. na odlagališta smije odlagati najviše 10 posto komunalnog otpada nije moguće ostvariti bez energetske oporabe.
Država zato predviđa potrebu planiranja i izgradnje odgovarajućih postrojenja.
Plan procjenjuje da bi, ovisno o scenariju razvoja sustava, Hrvatskoj mogao biti potreban kapacitet za energetsku oporabu oko 400.000 tona godišnje procesiranog ili neprocesiranog miješanog komunalnog otpada, uz dodatne potrebe povezane s muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.
Brojka je zanimljiva.
Prije dvadesetak godina Zagreb je planirao postrojenje kapaciteta oko 385.000 tona.
Danas se na nacionalnoj razini ponovno govori o stotinama tisuća tona otpada za koji je potrebno pronaći rješenje.
Koliko košta kada ne napravimo ništa?
Državni Plan daje i vrlo zanimljiv odgovor na to pitanje.
U scenariju u kojem bi Hrvatska godišnje trebala izvan svojih granica slati oko 400.000 tona goriva iz otpada srednje kvalitete, procijenjeni godišnji trošak oporabe i zbrinjavanja dosezao bi oko 74,3 milijuna eura.
Uz to bi ostalo neiskorišteno približno 320.000 MWh potencijalne električne energije i 640.000 MWh toplinske energije godišnje.
Naravno, to ne znači da je Hrvatska tijekom posljednjih dvadeset godina svake godine gubila 74 milijuna eura zbog neizgrađene spalionice. Takav bi zaključak bio netočan jer se količine otpada, propisi, tehnologije i sustav gospodarenja tijekom godina mijenjaju.
Ali državne projekcije pokazuju nešto drugo – nedostatak domaćih kapaciteta također ima cijenu.
I ona nije mala.
Hrvatska ipak već energetski oporabljuje dio otpada
Važno je razbiti još jednu zabludu.
Hrvatska nije zemlja u kojoj se baš nikakav otpad ne koristi za proizvodnju energije.
Prema državnom Planu, do kolovoza 2022. četiri tvrtke imale su dozvolu za energetsku oporabu otpada na pet lokacija ukupnog kapaciteta nešto većeg od 392.000 tona godišnje.
Problem je u tome što postojeća industrijska postrojenja imaju visoke zahtjeve za kvalitetom goriva iz otpada.
Drugim riječima, mogu prihvatiti određene kvalitetne gorive frakcije, ali ne mogu riješiti cjelokupni problem ostatnog komunalnog otpada.
Zbog toga država zaključuje da treba planirati postrojenja sposobna prihvatiti širi raspon otpada koji se više ne može ponovno uporabiti ili materijalno oporabiti.
Resnik se ponovno vraća u središte priče – ali bez stare spalionice
Dvadesetak godina poslije Resnik je ponovno jedna od ključnih lokacija hrvatskog sustava gospodarenja otpadom.
Grad Zagreb ondje danas razvija Centar za gospodarenje otpadom Zagreb, ali važno je naglasiti da aktualni projekt nije stara spalionica iz 2000-ih.
Današnji CGO zamišljen je kao zatvoreno postrojenje za obradu različitih vrsta otpada, uključujući mehaničko-biološku obradu, sortiranje i obradu biootpada.
Grad Zagreb u lipnju 2026. pokrenuo je prethodno savjetovanje za javnu nabavu projektiranja i izgradnje centra. Procijenjena vrijednost radova iznosi 155 milijuna eura bez PDV-a, a planirani kapacitet je oko 350.000 tona različitih vrsta otpada godišnje.
Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije 30. siječnja ove godine utvrdilo je da je zahvat prihvatljiv za okoliš uz propisane mjere zaštite i praćenja.
Dakle, nakon dva desetljeća Zagreb je znatno bliže izgradnji velikog centra za gospodarenje otpadom – ali ne spalionice kakva se nekoć planirala.
Jesmo li izgubili 20 godina?
Odgovor nije jednostavan.
Bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da je Hrvatska 2006. trebala samo izgraditi tada predloženu spalionicu i da danas ne bi imala problema s otpadom.
Tadašnji projekt imao je ozbiljna otvorena pitanja – od dimenzioniranja kapaciteta i sudjelovanja javnosti do ostataka termičke obrade i odnosa prema recikliranju.
Otpor građana također se ne može jednostavno proglasiti pogrešnim. Ljudi imaju pravo zahtijevati jasne odgovore kada se u njihovoj blizini planira postrojenje koje će raditi desetljećima.
Ali jednako je legitimno postaviti drugo pitanje.
Je li Hrvatska nakon odustajanja od velikih projekata dovoljno brzo izgradila alternativu?
Tu je odgovor mnogo neugodniji.
Ako dvadeset godina raspravljamo o tome što ne želimo, a istodobno ne izgradimo dovoljne kapacitete za ono što moramo napraviti s otpadom, problem ne nestaje.
Samo se odgađa.
Gospić je upozorenje da se otpad ne može rješavati beskonačnim premještanjem
Najnoviji problemi s nezakonito odloženim otpadom ponovno su otvorili pitanje sposobnosti Hrvatske da nadzire tokove otpada i osigura njegovo konačno zbrinjavanje.
I tu se vraćamo na početak.
Nije rješenje izgraditi bilo kakvu spalionicu pod svaku cijenu.
Ali nije rješenje ni beskonačno skladištiti, premještati ili izvoziti otpad zato što se nitko ne želi suočiti s pitanjem njegova konačnog zbrinjavanja.
Hrvatska mora najprije spriječiti nastanak što većeg dijela otpada, maksimalno povećati ponovnu uporabu i recikliranje, a zatim pronaći tehnološki, ekološki i ekonomski održivo rješenje za ostatak koji se više ne može iskoristiti.
Možda pravo pitanje više nije „želimo li spalionicu?“
Dvadeset godina nakon prvih velikih zagrebačkih planova možda smo postavili pogrešno pitanje.
Umjesto jednostavnog izbora „spalionica – da ili ne“, Hrvatska bi trebala odgovoriti na puno konkretnija pitanja:
Koliko otpada nakon maksimalnog odvajanja i recikliranja stvarno ostaje?
Koje tehnologije mogu sigurno obraditi taj ostatak?
Koliko postrojenja Hrvatskoj treba?
Gdje ih je racionalno graditi?
Kako će se koristiti proizvedena toplinska i električna energija?
Što će se događati s pepelom i drugim ostacima?
I, možda najvažnije, kako osigurati da građani u svakom trenutku imaju pristup podacima o emisijama i radu postrojenja?
Jer jedno je nakon dvadeset godina rasprava prilično jasno.
Otpad neće nestati zato što ga ne želimo u svojem dvorištu.
Ako Hrvatska želi imati siguran, samodostatan i održiv sustav gospodarenja otpadom, morat će donijeti odluke koje je desetljećima odgađala.
A iskustvo nekadašnje zagrebačke spalionice u Resniku trebalo bi poslužiti kao lekcija: veliki infrastrukturni projekti ne mogu se graditi bez povjerenja javnosti, transparentnosti i jasnog odgovora na pitanje što se događa sa svakom tonom otpada.
Ali ni neodlučivanje nije besplatno.
Dvadeset godina poslije račun za odgađanje rješenja ponovno dolazi na naplatu.
