Hrvatski povjesničar Hrvoje Petrić je kao jedan od referenta sudjelovao na Sedmoj konferencija o povijesti okoliša istočne Azije koja se odvijala pod naslovom „Višestruke krize i azijski antropocen: klimatske, ekološke i (post)kolonijalne perspektive“, u Daejeonu, Južna Koreja, od 28. lipnja do 2. srpnja 2023. Odlazak na tu konferenciju je povezan s institucijskim projektom Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji vodi Petrić koji ujedno oblikuje novi predmeta na Filozofskom fakultetu u kojem studentima planira predavati o antropocenu.
Temeljna teza je da je čovječanstvo utjecalo na prirodu na način da je kreiralo novi ljudski sloj u geološkom zapisu pa su i na Međunarodnom povjerenstvu za stratigrafiju raspravljali može li se govoriti o, uvjetno rečeno, novom geološkom dobu – antropocenu. Jedni njegov početak stavljaju u neolit (prije 12-15000 godina), drugi u nastanak industrijske revolucije u drugo polovici 18. stoljeća, no čini se kako većina smatra da on počinje s atomskim dobom, otprilike od sredine 20.
stoljeća. Osobno gledam na antropocen kao novi, široki okvir koji potvrđuje kako čovječanstvo intenzivno mijenja naš planet. Razmišljanje o planetarnim krizama kroz ideju antropocena može skrenuti pozornost na povijesno oblikovane isprepletenosti prirode, znanosti i društva. Stoga aktualne planetarne krize i antropocen zahtijevaju nove načine znanstvenog promišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Na spomenutoj konferenciji u Južnoj Koreji odlučeno je da se Udruženje za istočnoazijsku povijest okoliša preustroji u Azijsko udruženja za ekohistoriju (povijest okoliša), koje bi obuhvatilo cijeli azijski kontinent. Kao predstojnik Katedre za povijest Sredozemlja, Srednje i Jugoistočne Europe Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Hrvoje Petrić „pokriva“ i azijsko Sredozemlje pa se mogao uklopiti u povijest Azije. Proteklih dana je završen proces formiranja upravnog odbora Azijskog udruženja za ekohistoriju, u kojem je Petrić postao jedan od 12 članova upravnog vijeća.
Hrvoje Petrić: “Izabran sam jer sam bio u nekoliko navrata na stipendijama i konferencijama u Sjedinjenim Američkim Državama, a uz to sam u dva navrata je bio u upravnom odboru Europskog udruženja za povijest okoliša pa sam skupio nešto iskustva koje mogu prenijeti na novo azijsko ekohistorijsko udruženje. Formiranje upravnog vijeća Azijskog udruženja za povijest okoliša/ekohistoriju počelo je početkom srpnja, a završilo prije nekoliko dana. Drago mi je što su azijski kolege prepoznali moj dosadašnji rad na području povijesti okoliša u kojoj sam među pionirima ne samo u Hrvatskoj nego i u na europskom jugoistoku, između ostaloga i kroz uređivanje znanstvenog časopisa „Ekonomska i ekohistorija“.
Činjenica što su me odbrali da budem dio upravljačkog tima azijskog udruženja iduće dvije godine obvezuje, ali i daje nove mogućnosti za povezivanje hrvatske historiografije s azijskim. U upravnom vijeću smo iz Europe svega dvojica – kolega iz Italija i ja kao jedini iz Hrvatske.
Mi smo ujedno i jedini u tome tijelu koji nismo zaposleni na sveučilištima u Aziji, a slučajno smo iz sredozemnih država. Nije mi poznato da bi prije mene netko od hrvatskih povjesničara bio u vodstvu neke od historiografskih organizacija koje obuhvaćaju čitav azijski kontinent. Jedan segment moga angažmana će biti davanje savjeta na osnovu hrvatskog organizacijskog iskustva u povijesti okoliša/ekohistorije, tim više što smo mi s time počeli još 2000. godine kada je u Zadru održana prva ekohistorijska konferencija u Hrvatskoj te ujedno Jugoistočnoj Europi, a druga u Koprivnici 2003. Iste godine sam bio među onima koji su uveli ekohistoriju u sveučilišnu nastavu 2003., te u timu koji je pokrenuo znanstveni časopis „Ekonomska i ekohistorija“ 2005., te jedan osnivača Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, kao i suorganizator europske konferencije sa 444 referenata 2017. u Zagrebu. Također smo u znanstvenom časopisu „Podravina“ objavili mnogo ekohistorijskih članaka vezanih uz naš zavičaj. Doprinio sam i utemeljenjem Ekohistorijskog laboratorija na Filozofskom fakultetu 2018. i na druge načine. Drugi segment djelovanja vidim u motiviranju da Azijsko udruženje za povijest okoliša/ekohistoriju pronađe vlastiti put, neovisan od eurocentričnih i okcidentalnocentričnih perspektiva te doprinese ustrojavanju uistinu policentrične globalne povijesti okoliša”.
