Na blagdan svete Marije Magdalene prisjećamo se i 22. srpnja 2016., kada je Županijski sud u Zagrebu poništio presudu iz 1946. godine protiv blaženog Alojzija Stepinca.
Na današnji dan prije deset godina poništena je presuda protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, donesena u politički obilježenom procesu komunističke vlasti. Vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator kauze blaženog Alojzija Stepinca, u svom osvrtu podsjeća na njegovu nepokolebljivu vjeru, mirnu savjest i spremnost na žrtvu.
Crkva 22. srpnja slavi blagdan svete Marije Magdalene, koju je sveti Toma Akvinski nazvao „apostolkom apostola“. Riječ je o jednoj od najupečatljivijih osoba Novoga zavjeta, ženi koja je pratila Isusa, ostala uz njegov križ i prva učenicima navijestila vijest o uskrsnuću.
Njezine riječi „Vidjela sam Gospodina“ postale su simbol vjere koja ostaje postojana i u trenucima najveće boli, straha i neizvjesnosti.
Upravo je takva vjernost kroz povijest obilježila brojne kršćanske mučenike i svjedoke vjere, među kojima posebno mjesto zauzima blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal.
Poništena presuda iz 1946. godine
Županijski sud u Zagrebu 22. srpnja 2016. u cijelosti je poništio presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske od 11. listopada 1946. godine, kojom je Stepinac bio proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu.
Sudskom je odlukom utvrđeno da su u postupku protiv zagrebačkog nadbiskupa teško povrijeđena temeljna načela kaznenog prava, vladavine prava i poštenog suđenja.
Prema pravnim analizama, presuda iz 1946. bila je obilježena političkom pristranošću, arbitrarnim postupanjem suda i zlouporabom pravosudnog sustava u obračunu tadašnje vlasti s Katoličkom Crkvom i političkim neistomišljenicima.
Stepincu su bila povrijeđena prava na neovisan i nepristran sud, odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane, žalbu, osobnu slobodu te slobodu mišljenja i izražavanja.
„Savjest mi je mirna“
Stepinac je tijekom suđenja 3. listopada 1946. jasno poručio da se proces ne vodi samo protiv njega kao pojedinca, nego protiv zagrebačkog nadbiskupa i predstavnika Katoličke Crkve.
Njegov govor pred sudom ostao je zapamćen kao jedno od najsnažnijih svjedočanstava osobne hrabrosti, vjere i dosljednosti.
„Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti“, poručio je Stepinac.
Na kraju je odbacio potrebu za milošću tadašnje vlasti riječima:
„A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.“
Izrekao je i proročanske riječi da će povijest jednoga dana donijeti svoj sud. Sedamdeset godina poslije, poništenje presude potvrdilo je da je proces protiv njega bio suprotan temeljnim načelima pravde i pravne države.
Istina kao temelj pravednosti
Deseta obljetnica poništenja presude prilika je za ponovno upoznavanje života, djelovanja i svjedočanstva blaženog Alojzija Stepinca.
Njegov je život bio obilježen vjernošću Crkvi, obrani ljudskog dostojanstva i protivljenju totalitarnim ideologijama. Glas svetosti i mučeništva pratio ga je još za života, a nakon njegove smrti snažno se proširio u Hrvatskoj i cijeloj Katoličkoj Crkvi.
Vlč. Tomislav Hačko u zaključku podsjeća na riječi kardinala Franje Kuharića, koji je isticao da povijesni sud mora biti objektivan, nepristran i pošten.
„Mora nas zanimati samo istina, i mi se te istine ne bojimo niti je se možemo odreći“, poručio je kardinal Kuharić.
Obljetnica poništenja presude blaženom Alojziju Stepincu zato ostaje važan podsjetnik na nužnost poštovanja istine, savjesti, ljudskog dostojanstva i vladavine prava.
Autor izvornog osvrta: vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
