Gospodarenje otpadom ponovno je jedna od najosjetljivijih tema u Hrvatskoj, a političke opcije traže odgovornost i upozoravaju na zaštitu zdravlja građana. To je legitimno i potrebno. No upravo zato vrijedi podsjetiti na Konjščinu, gdje je prije nekoliko godina ideja energane na otpad izazvala snažan politički i građanski otpor. Projekt nije realiziran, tadašnji načelnik Mirko Krznar kasnije je izgubio izbore, a pitanje ostaje aktualno: možemo li o otpadu razgovarati jednako kada smo na vlasti i kada smo u oporbi?
Kada su na stolu zdravlje ljudi, zaštita okoliša i gospodarenje otpadom, javnost s pravom očekuje odgovore. Političari također imaju pravo, pa i obvezu, upozoravati na moguće propuste, tražiti odgovornost i inzistirati na zaštiti stanovništva.
No problem nastaje kada se kriteriji mijenjaju ovisno o tome tko je na vlasti, a tko u oporbi.
Upravo zato danas vrijedi ponovno otvoriti priču o Konjščini i nikada realiziranoj energani u Jertovcu.
Krznar je energanu predstavljao kao razvojnu priliku
Tadašnji načelnik Konjščine Mirko Krznar zagovarao je projekt toplane i energane na komunalni otpad i biomasu u gospodarskoj zoni Jertovec.
Prema tada objavljenim informacijama, ideja je bila da se kroz suvremenu obradu otpada proizvode toplinska i električna energija, a projekt se predstavljao i kao moguća razvojna prilika za Konjščinu.
Krznar je tvrdio da bi takvo postrojenje moglo donijeti jeftiniju energiju, gospodarske koristi i nova radna mjesta te je odbacivao tvrdnje da se Konjščini želi nametnuti opasna klasična spalionica.
Projekt je, međutim, vrlo brzo naišao na snažan otpor.
Konjščina je izašla na ulice
Tijekom proljeća 2019. održani su veliki prosvjedi protiv planirane energane.
Građani okupljeni oko Kriznog eko stožera izražavali su zabrinutost zbog mogućeg utjecaja postrojenja na zdravlje ljudi, okoliš i kvalitetu života.
Na jednom od prosvjeda u travnju okupilo se oko 300 ljudi, dok je početkom svibnja na prosvjedu, prema tadašnjim medijskim izvještajima, bilo više od 500 građana Konjščine i okolice.
Atmosfera je bila iznimno napeta, a projekt je od razvojnog i komunalnog pitanja prerastao u jednu od najvećih političkih tema u tom dijelu Hrvatskog zagorja.
U priču se snažno uključila i politika
Protivljenje projektu nije ostalo samo na građanskim inicijativama.
U cijelu priču aktivno su se uključile i političke stranke. Lokalni SDP organizirao je peticiju protiv nastavka aktivnosti vezanih uz projekt te javnu tribinu „Ne spalionici, da našoj Konjščini“.
Na prosvjedima su se pojavljivali i istaknuti političari, među njima tadašnji krapinsko-zagorski župan Željko Kolar i gradonačelnik Pregrade Marko Vešligaj.
Kolar je tada upozoravao da prostorni plan ne omogućava gradnju energane i toplane na komunalni otpad te da bi za realizaciju takvog projekta bilo potrebno mijenjati prostorno-plansku dokumentaciju.
Krznar je, s druge strane, tvrdio da je cijela tema snažno politizirana.
Projekt je na kraju zaustavljen
Nakon velikog pritiska javnosti i političkih sukoba projekt nije realiziran.
Krznar je 2020. godine objavio da u izmijenjenom prostornom planu neće biti spalionice, kompostane, sortirnice ni pretovarne stanice.
Godinu poslije stigli su lokalni izbori.
Krznar više nije ostao načelnik, a na čelo Općine došla je Anita Krok, kandidatkinja SDP-a. U izbornoj kampanji njezina je politička opcija jasno poručivala da neće dopustiti da Konjščina postane mjesto na kojem će se otvoriti spalionica otpada.
Bilo bi, međutim, nekorektno tvrditi da je samo energana odlučila izbore. Građani na izborima odlučuju na temelju cijelog niza lokalnih pitanja. No nema dvojbe da je tema energane obilježila velik dio tadašnjeg političkog života Konjščine.
Je li ideja doista bila toliko loša?
To je pitanje koje danas vrijedi postaviti bez političkih strasti.
Energetska oporaba otpada nije hrvatski izum niti sama po sebi znači nekontrolirano spaljivanje otpada.
U suvremenom sustavu gospodarenja otpadom prioritet moraju imati sprječavanje nastanka otpada, ponovna uporaba i recikliranje, dok energetska oporaba može imati ulogu kod dijela otpada koji više nije moguće racionalno iskoristiti na druge načine.
To, naravno, ne znači da bi svaka predložena energana automatski bila dobra za Konjščinu.
Za takav zaključak trebali bi postojati jasni podaci o tehnologiji, vrstama i količinama otpada, emisijama, prometnom opterećenju, utjecaju na okoliš i zdravlje ljudi te ekonomskoj opravdanosti projekta.
Građani su imali puno pravo tražiti upravo takve odgovore.
Ali isto tako vrijedi pitati jesmo li tada dobili ozbiljnu stručnu raspravu o projektu ili je politički sukob postao glasniji od same rasprave o tehnologiji i gospodarenju otpadom.
Otpad nije nestao zajedno s projektom
Tu dolazimo do ključnog pitanja.
Energana u Konjščini nije izgrađena.
Ali otpad zbog toga nije nestao.
Hrvatska i dalje mora odgovoriti na pitanje što napraviti s otpadom koji nastaje svakoga dana. Odvojeno prikupljanje i recikliranje moraju biti prioritet, ali ni nakon njih ne nestaje sav ostatni otpad.
Negdje ga moramo obraditi, energetski oporabiti ili odložiti.
I upravo se tu politika često nalazi pred neugodnom činjenicom: puno je lakše biti protiv nekog postrojenja nego građanima objasniti gdje će njihov otpad završiti nakon što ga kamion odveze iz njihove ulice.
Jedna pravila kada smo u oporbi, druga kada smo na vlasti?
Današnje političke rasprave o otpadu zato treba promatrati i kroz iskustva poput Konjščine.
Potpuno je legitimno tražiti odgovornost nacionalne vlasti. Jednako je legitimno tražiti stroge kontrole, zaštitu zdravlja stanovništva, transparentnost i sankcioniranje svakoga tko krši propise.
Ali politička vjerodostojnost traži i dosljednost.
Ako smo protiv nekog rješenja, potrebno je ponuditi drugo. Ako zahtijevamo odgovornost od političkih protivnika, ista mjerila moramo primjenjivati i na sebe. Ako tvrdimo da slušamo struku, onda je trebamo slušati i kada njezini zaključci nisu politički popularni.
Konjščina je možda propustila priliku – a možda izbjegla problem
Danas nitko ne može sa sigurnošću tvrditi kako bi izgledala Konjščina da je energana realizirana.
Možda bi dobila suvremeno postrojenje, energiju, nova radna mjesta i gospodarski razvoj.
Možda bi se pokazalo da projekt nije bio dovoljno kvalitetan ili primjeren toj lokaciji.
To više nikada nećemo doznati jer projekt nije realiziran.
Ali možemo izvući pouku.
Zdravlje ljudi ne smije biti predmet političkog trgovanja. Strah građana ne smije se podcjenjivati, ali se ne smije ni koristiti kao jednostavno sredstvo za političko mobiliziranje. Jednako tako, razvojni projekt ne postaje dobar samo zato što ga predlaže vlast.
Potrebni su činjenice, stručnjaci, transparentnost i javna rasprava.
I prije svega odgovor na pitanje koje se prečesto izbjegava:
Ako nešto ne želimo u Konjščini, Zagrebu, Gospiću ili bilo kojem drugom hrvatskom gradu – gdje ćemo onda s otpadom?
Jer političke garniture dolaze i odlaze, izbori se dobivaju i gube, a jedan problem ostaje bez obzira na to tko sjedi u kojoj fotelji.
Otpad ne poznaje političke boje.
