Zašto je krštenje, a ne rođenje, stoljećima bilo ključni osobni dan u hrvatskom narodu
Čovjek kao Božje dijete – početak koji nadilazi rođenje
U kršćanskom poimanju života, čovjek nije tek biološko biće nastalo rođenjem, nego osoba koju Bog poznaje i ljubi već u trenutku začeća. No punina kršćanskog identiteta ne događa se ni tada – ona započinje krštenjem, kada čovjek postaje Dijete Božje i član zajednice vjernika.
Zato nije slučajno da su Hrvati kroz veći dio svoje povijesti više slavili imendan, odnosno krsni dan, nego sam rođendan. Imendan je bio dan duhovnog rođenja, dan zaštitnika, svetca čije ime nosimo i čiji nas je život pozivao na nasljedovanje vjere, hrabrosti i morala.
Imendani u Brdovcu i hrvatskoj tradiciji
U Brdovcu i širem zaprešićkom kraju, kao i diljem Hrvatske, imendani su bili duboko ukorijenjeni u svakodnevni život. Slavilo se zajednički, skromno, ali svečano:
Štefanje, Josipovo, Jurjevo, Antunovo, Vidovo, Ivanje, Petrovo, Anino, Mihalovo, Martinje, Katarinje, Nikolinje…
Ti dani nisu bili samo osobne svetkovine, nego i društveni događaji, prigoda za okupljanje obitelji, susjeda i prijatelja. Imendan je bio znak pripadnosti – vjeri, obitelji i narodu.
Kako je rođendan potisnuo imendan
Tijekom desetljeća komunističke vlasti i službenog ateizma, sustavno se poticalo udaljavanje od vjerskih običaja. U tom kontekstu, rođendan je nametnut kao glavni osobni blagdan, dok je imendan gurnut na margine privatnosti ili zaborava.
Razlog je bio jasan: rođendan je svjetovan, biološki i administrativan podatak – dok je imendan duhovna kategorija koja podsjeća na Boga, krštenje i svetce.
Istina je da rođendan ima svoju praktičnu vrijednost: određuje dob, pravni status i društvenu identifikaciju. No imendan nikada nije imao svrhu brojanja godina – jer duša ne stari.
Zašto danas ponovno govoriti o imendanima?
Slavljenje osobnih dana – bilo imendana ili rođendana – donosi ono što suvremenom čovjeku često nedostaje: radost, zajedništvo, toplinu, susret i zahvalnost.
Imendan nas dodatno podsjeća da nismo sami, da imamo uzor u svecu čije ime nosimo, te da naš život ima i duhovnu dimenziju, a ne samo kalendarsku.
Danas slavimo – Svetog Stjepana
Današnja proslava Svetog Stjepana Prvomučenika ima posebno mjesto u hrvatskoj tradiciji. Sveti Stjepan bio je prvi koji je život dao za Krista – simbol vjere, hrabrosti i postojanosti.
Štefanje je u našim krajevima oduvijek bilo snažan imendanski blagdan. Dan nakon Božića, kada se obitelj već okupila, Štefanje je produbljivalo osjećaj zajedništva i zahvalnosti. Ime Stjepan nosili su kraljevi, seljaci, mučenici i očevi obitelji – i time povezivali vjeru i narodnu povijest.
Poruka za kraj
Neka nam Bog podari što više imendana i rođendana, osobito dječjih – jer oni su znak života i nade.
A između tih dana, neka nam daruje život bolji od onoga kakvog smo si sami ponekad priskrbili, ispunjen razumijevanjem, vjerom i međusobnim poštovanjem.
Imendan nije relikt prošlosti – on je podsjetnik tko smo i čiji smo.
Tekst je djelomično nastao na objavi Brdovčana Branka Smrekara na osobnom facebook profilu, gdje možete pročitati izvornu objavu: https://www.facebook.com/branko.smrekar.7
