Udruga Ivana Perkovca – za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine svoje je prve korake napravila prije više od 17 godina. Osnivačka skupština održana je 14. ožujka 2009. u Društveno-vatrogasnom domu Šenkovec, a Udruga je službeno registrirana 3. travnja iste godine. Od prvoga dana na njezinu je čelu Jasna Horvat. S dugogodišnjom predsjednicom razgovarali smo o počecima Udruge, razlozima njezina osnivanja, očuvanju kajkavske ikavice te važnosti prenošenja zavičajne baštine novim generacijama.
ŠENKOVEC – Sačuvati govor kojim su govorili naši stari, otrgnuti od zaborava riječi, običaje, priče i povijest donjosutlanskoga kraja te ih prenijeti generacijama koje dolaze – bila je to osnovna ideja oko koje se 2009. godine u Šenkovcu okupila skupina zaljubljenika u svoj zavičaj.
Iz te je želje nastala Udruga Ivana Perkovca – za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine.
Osnivačka skupština Udruge održana je 14. ožujka 2009. godine u Društveno-vatrogasnom domu Šenkovec, a nakon provedenog postupka Udruga je 3. travnja 2009. godine službeno registrirana. Za predsjednicu je izabrana Jasna Horvat, koja je na njezinu čelu od samoga početka.
Sjedište Udruge nalazi se u Općoj pučkoj školi, Zagrebačka 44 u Šenkovcu, prostoru koji već svojim nazivom i poviješću govori o povezanosti s obrazovanjem, kulturom i zavičajem.
„Željeli smo sačuvati ono što smo naslijedili“
Prošlo je više od 17 godina od osnivačke skupštine. Kako je uopće nastala ideja o osnivanju Udruge?
– Osnovna ideja bila je zaštititi i sačuvati kajkavsku ikavicu, naš govor donjosutlanskoga kraja. Shvatili smo da imamo nešto posebno što smo naslijedili od svojih roditelja, baka i djedova i da to ne smijemo prepustiti zaboravu. Govor nije samo način na koji izgovaramo pojedine riječi. U njemu su sadržani naš način života, povijest, običaji i identitet. Željeli smo sve to sačuvati i prenositi dalje.
Osnivačka skupština održana je 14. ožujka, dok je Udruga službeno registrirana 3. travnja 2009. Kako pamtite to vrijeme?
– Bilo je puno entuzijazma. Imali smo zajedničku ideju i želju da nešto napravimo za svoj kraj. Osnivačka skupština bila je trenutak kada smo tu želju pretočili u organizirani oblik djelovanja, a službenom registracijom Udruga je dobila formalne temelje za rad. Tada nismo mogli znati koliko će cijela priča trajati, ali smo dobro znali zašto smo se okupili.
Kajkavska ikavica u središtu djelovanja
Upravo je očuvanje kajkavske ikavice, zaštićenoga govora donjosutlanskoga kraja, bilo jedno od glavnih polazišta Udruge. Riječ je o vrijednom dijelu nematerijalne baštine ovoga prostora i važnom obilježju identiteta sutlanskih ikavaca.
U vremenu u kojem se način komunikacije brzo mijenja, a lokalni govori sve su manje prisutni u svakodnevnom životu mlađih generacija, članovi Udruge prepoznali su potrebu da se njihov zavičajni govor aktivno njeguje i predstavlja.
Zašto vam je upravo očuvanje govora bilo toliko važno?
– Zato što govor vrlo lako možemo izgubiti ako ga prestanemo koristiti. Starije generacije njime su govorile svakodnevno, ali način života se mijenja. Ako ga ne budemo njegovali i ako ga mladi ne budu upoznavali, s vremenom će nestajati riječi i izrazi, a s njima i dio naše povijesti. Zato smo željeli pokazati da je naš govor vrijednost i da na njega trebamo biti ponosni.
Koliko je važno kajkavsku ikavicu približiti upravo djeci i mladima?
– Izuzetno je važno. Nije dovoljno da je poznaju samo starije generacije. Ako želimo da govor živi, moramo ga prenositi mladima. Oni trebaju znati kako su govorili njihovi stari i razumjeti da je to dio njihova identiteta. Možemo govoriti standardnim hrvatskim jezikom, ali istodobno čuvati i svoj zavičajni govor. Jedno ne isključuje drugo.
Mnogo više od očuvanja govora
Djelovanje Udruge tijekom godina obuhvatilo je mnogo šire područje zavičajne baštine. Udruga svojim radom i aktivnostima njeguje i promiče tradicijsko, povijesno, duhovno, kulturno, prosvjetno i prirodno nasljeđe, doprinoseći tako razvoju lokalne zajednice i očuvanju identiteta sutlanskih ikavaca.
Rad se temelji na dobrovoljnom angažmanu članova te na različitim programima u koje se članovi uključuju prema vlastitim interesima i mogućnostima.
Udruga svoju kajkavsku ikavsku baštinu predstavlja i promiče na brojnim svečanostima, manifestacijama i priredbama, čime posebnosti donjosutlanskoga kraja predstavlja i publici izvan lokalne sredine.
Je li se već na početku znalo da djelovanje neće biti vezano isključivo uz govor?
– Govor je bio osnovna ideja, ali vrlo brzo vidite da ga ne možete odvojiti od svega ostaloga. Uz riječi dolaze priče, uz priče običaji, način života, pjesme, povijest mjesta i ljudi. Sve je povezano. Zato smo željeli njegovati i promicati cjelokupnu zavičajnu baštinu.
„Udrugu čine ljudi koji su spremni nešto dati svojoj zajednici“
Dobrovoljni rad jedan je od temelja Udruge Ivana Perkovca. Upravo su članovi tijekom godina svojim vremenom, idejama i angažmanom omogućili kontinuitet njezina djelovanja.
Što je potrebno da jedna udruga traje više od 17 godina?
– Prije svega ljudi. Udrugu ne čini predsjednica niti nekoliko pojedinaca. Čine je svi članovi koji su spremni pomoći i uključiti se. Netko ima više vremena, netko manje, netko ima jednu vrstu znanja, netko drugu. Kada se sve to poveže, mogu se napraviti lijepe stvari. Bez zajedništva i dobrovoljnog rada teško je održati udrugu toliko godina.
Jeste li 2009. mogli zamisliti da ćete i danas biti predsjednica?
– Nisam tada razmišljala toliko godina unaprijed. U početku razmišljate o tome što treba napraviti sutra, kako pokrenuti aktivnosti i okupiti ljude. Onda jedna godina vodi drugoj. Najvažnije je da se nije izgubila osnovna ideja zbog koje smo krenuli.
Zašto upravo Ivan Perkovac?
Posebnu priču nosi i ime Udruge. Ivan Perkovac rođen je 23. svibnja 1826. godine u Harmici, mjestu na rijeci Sutli uz današnju hrvatsko-slovensku granicu, a preminuo je 16. travnja 1871. u Samoboru.
Perkovac je život i rad posvetio dobrobiti hrvatskoga naroda, a posebno mjesto pripada mu u povijesti hrvatskog novinarstva. Smatra se prvim hrvatskim profesionalnim novinarom, a bio je i književnik, urednik časopisa Neven i Vijenac te tajnik Matice hrvatske.
Tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća nalazio se u središtu hrvatskog političkog, parlamentarnog i književnog života.
Njegovo mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva simbolično potvrđuje i činjenica da se Perkovčeva ulica u Zagrebu nalazi uz Hrvatski novinarski dom.
Za članove Udruge upravo je činjenica da je takva osoba potekla iz njihova kraja bila važna pri odabiru imena.
Zašto ste Udruzi odlučili dati ime Ivana Perkovca?
– Ivan Perkovac rođen je u našem kraju, u Harmici, a svojim je radom ostavio značajan trag u hrvatskom novinarstvu, književnosti i javnom životu. Smatrali smo da njegovim imenom možemo povezati naš zavičaj s jednom važnom osobom hrvatske povijesti. Želimo da ljudi, a posebno mladi, znaju tko je bio Ivan Perkovac i da znaju da je potekao upravo iz našega kraja.
Čuvajući riječi, čuva se i sjećanje na ljude
Jedna od posebnosti rada na očuvanju lokalnog govora upravo je činjenica da se kroz riječi otvara čitav svijet nekadašnjeg života. Pojedini izrazi vezani su uz stare zanate, poljoprivredu, svakodnevne poslove, obiteljski život, blagdane i običaje.
Nestankom načina života koji su opisivali postupno nestaju i same riječi.
Je li zato važno govor ne samo zapisivati nego i koristiti?
– Upravo tako. Ako neku riječ samo zapišete, sačuvali ste je kao podatak. Ali ako je ljudi koriste, ako je čuju na manifestaciji, u priči ili razgovoru, onda ona ponovno živi. Nama je cilj da baština ne bude nešto što je spremljeno i zaboravljeno, nego da bude prisutna među ljudima.
„Mladi trebaju biti ponosni na govor svojega kraja“
Za predsjednicu Jasnu Horvat upravo je prijenos znanja mlađim generacijama jedan od ključnih uvjeta da se sačuva identitet sutlanskih ikavaca.
Što biste željeli prenijeti mladim generacijama?
– Prije svega da budu ponosni na mjesto iz kojeg dolaze. Svijet je danas otvoren i mladi odlaze, putuju, obrazuju se i upoznaju druge sredine, što je dobro. Ali pritom ne trebaju zaboraviti svoje korijene. Kada znaš odakle dolaziš, onda možeš još više cijeniti i druge kulture i druge ljude.
A što biste voljeli da jednoga dana ostane iza Udruge Ivana Perkovca?
– Voljela bih da ostane svijest o vrijednosti našega govora i naše baštine. Da nove generacije nastave ono što smo započeli i da kajkavska ikavica nastavi živjeti. Ako smo uspjeli barem dio toga sačuvati i prenijeti dalje, onda sav trud ima smisla.
Od osnivačke skupštine do više od 17 godina djelovanja
Od 14. ožujka 2009. godine, kada je u Društveno-vatrogasnom domu Šenkovec održana osnivačka skupština, do 3. travnja iste godine, kada je Udruga službeno registrirana, postavljeni su temelji priče koja traje već više od sedamnaest godina.
Od tada do danas mijenjale su se aktivnosti, dolazili su novi projekti i novi izazovi, ali temeljni cilj ostao je isti – očuvati kajkavsku ikavicu i promicati zavičajnu kulturnu baštinu.
Udruga Ivana Perkovca pritom ne čuva samo riječi. Čuva sjećanja, običaje, povijest i priče ljudi koji su stoljećima stvarali identitet donjosutlanskoga kraja.
A možda se upravo u tome najbolje može sažeti i smisao ideje koja je 2009. godine okupila Jasnu Horvat i njezine suradnike: sačuvati svoje korijene, ali ih ne zatvoriti u prošlost – nego ih prenijeti onima koji dolaze.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti
