BAŠTINA I TRADICIJA | SAVSKO-SUTLANSKI KRAJ
Na području Brdovca, Marije Gorice, Dubravice i dijela Pušće generacijama se njeguje običaj izrade kinča, osebujnog tradicijskog ukrasa koji je nekoć bio neizostavan dio blagdanskog ozračja. Koliko je ova baština vrijedna, potvrđuje i Udruga Ivana Perkovca iz Šenkovca, koja je ove godine sudjelovala na 8. međunarodnom festivalu kinča u Visokom, u Varaždinskoj županiji, zajedno s još brojnim čuvarima tradicije iz Hrvatske i Slovenije.
Kaj je zapravo kinč?
Kinč je tradicijski ukras koji se izrađuje od papira, krep-papira, žice i drugih jednostavnih materijala. Njegova izrada posebno je povezana s božićnim običajima, kada su se domovi ukrašavali ručno izrađenim cvjetovima, vijencima i drugim šarenim ukrasima.
U kajkavskom govoru riječ kinč povezana je s ukrasom, nakitom i kićenjem, a u pojedinim sredinama označava upravo ručno izrađene ukrase kojima su se uljepšavali domovi i svečani prostori.
Na području gdje žive kajkavci ikavci, u većem dijelu općine Brdovec, općini Marija Gorica, dijelu općine Dubravica te naselju Marija Magdalena u općini Pušća, izrada kinča dio je bogatog nasljeđa koje se prenosilo s generacije na generaciju.
Kako se izrađuje kinč?
Izrada kinča zahtijeva strpljenje, spretnost ruku, osjećaj za oblikovanje i mnogo kreativnosti.
Za izradu se tradicionalno koriste papir različitih boja, krep-papir, tanka žica, konac i drugi dostupni materijali. Papir se reže, savija, nabire i oblikuje u cvjetove, listove i različite ukrasne oblike.
Pojedini se dijelovi zatim povezuju u skladne cjeline, a gotovi ukrasi mogu se pričvrstiti na grančice, vijence ili druge podloge.
Posebna ljepota kinča upravo je u njegovoj ručnoj izradi. Svaki ukras nosi osobni pečat osobe koja ga je izradila, pa gotovo da i ne postoje dva potpuno jednaka primjerka.
Nekada se kinč izrađivao u obiteljskom okruženju, često tijekom dugih zimskih večeri. Takva okupljanja nisu bila samo prilika za pripremu blagdanskih ukrasa nego i za druženje, razgovor, pjesmu te prenošenje znanja na mlađe članove obitelji.
Božić bez kinča nekada je bio gotovo nezamisliv
Posebno mjesto kinč je imao u božićnim običajima.
U vrijeme kada nije bilo današnjeg obilja tvornički proizvedenih ukrasa, stanovnici savsko-sutlanskoga kraja svoje su domove ukrašavali onime što su mogli sami izraditi.
Papirnati cvjetovi i drugi ručno oblikovani ukrasi unosili su boju i svečanost u skromne seoske domove. Njima su se ukrašavale božićne grančice, božićna drvca i pojedini dijelovi kuće.
Kinč je tako bio mnogo više od običnog ukrasa. Predstavljao je iščekivanje Božića, obiteljsko zajedništvo i radost stvaranja.
Ovisno o mjesnim običajima, slični papirnati ukrasi koristili su se i u drugim svečanim prigodama, uključujući svadbe i obiteljska slavlja.
Udruga Ivana Perkovca među 36 izlagača na međunarodnom festivalu kinča
Da tradicija izrade kinča nije samo uspomena na neka prošla vremena, nego živa i vrijedna kulturna baština, potvrđuju i članovi Udruge Ivana Perkovca iz Šenkovca.
Udruga, koja od 2009. godine predano djeluje na očuvanju kajkavske ikavice i zavičajnih običaja, ove je godine sudjelovala na 8. međunarodnom festivalu kinča u Visokom, u Varaždinskoj županiji.
Na festivalu se okupilo ukupno 36 izlagača iz sedam hrvatskih županija sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije, što dovoljno govori o širini i važnosti ove tradicijske vještine.
Članovi Udruge Ivana Perkovca s ponosom su predstavili svoj kraj, njegove običaje i umijeće izrade tradicijskih ukrasa, ali su istodobno imali priliku upoznati i različite tehnike izrade kinča koje se njeguju u drugim sredinama.
Festival je bio mnogo više od izložbe rukotvorina. Bio je to susret ljudi koje povezuju ljubav prema naslijeđu, poštovanje prema radu prethodnih generacija i želja da se vrijedne tradicijske vještine sačuvaju od zaborava.
U Udruzi Ivana Perkovca posebno ističu raskoš izloženog kinča, bogat kulturno-umjetnički program, prijateljsko ozračje i iznimno gostoprimstvo domaćina.
„Uživali smo, naučili nove tehnike umijeća izrade kinča, susreli stare prijatelje i upoznali nove“, poručili su iz Udruge, ne skrivajući zadovoljstvo sudjelovanjem na ovom međunarodnom okupljanju.
Posebnu zahvalu uputili su domaćinima i organizatorima, među kojima su istaknuli Tibora Martana i Dubravku Baneković, čiji doprinos njegovanju i predstavljanju tradicijske baštine posebno cijene.
Svoje oduševljenje saželi su i u duhovitu poruku domaćinima: „Bravo, Visočani, visoko ste!“
Sudjelovanje na ovom festivalu za Udrugu Ivana Perkovca ima dodatnu vrijednost jer pokazuje kako se lokalna tradicija može uspješno predstaviti izvan vlastitog kraja, ali i obogatiti razmjenom iskustava s drugim čuvarima baštine.
Kinč kao dio identiteta kajkavskih ikavaca
Savsko-sutlanski kraj poznat je po svojoj osebujnoj jezičnoj i kulturnoj baštini. Kajkavska ikavica, kojom se i danas govori na dijelu ovoga područja, jedan je od najupečatljivijih znakova lokalnog identiteta.
Riječi poput mliko, dilati i popivati svjedoče o posebnosti govora koji se stoljećima održao među stanovništvom.
Jednako kao što se nastoji očuvati domaća rič, važno je sačuvati i tradicijske vještine, među kojima posebno mjesto zauzima izrada kinča.
Značajnu ulogu u očuvanju te baštine ima Udruga Ivana Perkovca, čija je predsjednica od osnutka Jasna Horvat. Udruga svojim dugogodišnjim radom povezuje očuvanje kajkavske ikavice, lokalne povijesti, običaja i tradicijskih vrijednosti.
Sudjelovanje na međunarodnom festivalu u Visokom još je jedna potvrda da se očuvanje baštine ne svodi samo na prisjećanje prošlosti, nego podrazumijeva aktivno sudjelovanje, učenje i predstavljanje vlastitog kulturnog identiteta.
Što o kinču znaju današnje generacije?
Postavlja se pitanje koliko današnji stanovnici Brdovca, Marije Gorice, Dubravice i Pušće poznaju običaj izrade kinča.
Starije generacije još uvijek predstavljaju dragocjen izvor znanja o materijalima, tehnikama izrade i prigodama u kojima se kinč koristio. Njihova sjećanja važna su za razumijevanje nekadašnjeg života, posebno vremena kada su se blagdanski ukrasi izrađivali vlastitim rukama.
Mlađe generacije imaju priliku upoznati taj običaj kroz radionice, školske programe, rad kulturnih udruga i obiteljska druženja.
Upravo međunarodni festival u Visokom pokazuje koliko je važno stvarati prilike za susrete, razmjenu iskustava i učenje novih tehnika. Takva okupljanja daju dodatni poticaj svima koji žele sačuvati tradicijske vještine.
Organiziranje radionica izrade kinča na području savsko-sutlanskoga kraja moglo bi biti jedan od načina da se ova vrijedna tradicija još snažnije približi djeci i mladima.
Jer izraditi kinč ne znači samo napraviti lijep ukras. To znači upoznati dio života svojih baka i djedova, razumjeti njihove običaje i sačuvati vještinu koja je nekada bila sastavni dio svakodnevnog života.
Kinč nije samo ukras, nego naslijeđe koje vrijedi sačuvati
U vremenu kada se blagdanski ukrasi uglavnom kupuju, ručna izrada kinča podsjeća nas na vrijednost jednostavnosti, kreativnosti i zajedništva.
Ono što je nekada nastajalo od nekoliko komada papira, malo žice i mnogo strpljenja danas ima posebnu kulturnu vrijednost.
Zato očuvanje izrade kinča zaslužuje pozornost obitelji, škola, kulturnih udruga, lokalnih zajednica i svih koji prepoznaju važnost zavičajne baštine.
Primjer Udruge Ivana Perkovca pokazuje da se tradicija može uspješno povezivati sa suvremenim kulturnim životom. Sudjelovanjem na međunarodnim manifestacijama, predstavljanjem vlastitih običaja i učenjem od drugih, čuva se ono najvrjednije što su prethodne generacije ostavile u naslijeđe.
Kinč je mnogo više od papirnatog cvijeta ili blagdanskog ukrasa. On je dio povijesti naših obitelji, dio kulturnog identiteta kajkavskih ikavaca i poveznica između prošlosti i budućnosti.
A dok god postoje ljudi koji s ponosom čuvaju tradiciju, poput članova Udruge Ivana Perkovca, kinč će nastaviti živjeti i prenositi priču o bogatstvu savsko-sutlanskoga kraja.
