Po hladnom vremenu, na igralištu s umjetnom travom u Laduču odigrana je velika utakmica između minića NK Sutle Laduč i minića NK Bistre.
Danima su se pripremali dječaci i djevojčice za ovu utakmicu. Neki uoči utakmice nisu spavali, neki su bili blijedi, ustrašeni. Oko ograde igrališta natiskali su se roditelji, dide i bake… svi su bili napeti u iščekivanju kada će njihovi maleni ljubimci istrčati na teren.
Jednako tako bili su uzbuđeni treneri – Igor Žižić NK Sutla-Laduč i Boris Pranjić NK Bistra.
I tada u jednom trenutku na teren, na prvu utakmicu s protivničkim klubom izlaze oni, maleni minići. Gledamo ih obučene poput pravih svjetskih zvijezda, gledaju u gledalište hoće li vidjeti potporu, roditelje, dide i bake.
Treneri određuju sastave, svi su napeti, ozbiljni i napokon lopta kreće s centra. Trebalo je doista doživjeti taj trenutak, dječaci i po koja djevojčica lete terenom, trče za loptom, osvrću se prema treneru tražeći pogled potpore.
Publika šuti, jednako uzbuđena, možda i zabrinuta kako će to sve skupa biti. I onda prvi pljesak, drugi pljesak, povikivanje i napokon navijanje.
Trče minići, zabijaju golove, padaju i dižu, eto i sudara između dva protivnička igrača, trener ulijeće u teren, grli svoje ljubimce. Padaju golovi, treneri sokole svoje igrače “nije to ništa”, “igrajte”, ta mala predivna bića se trude, nisu niti svjesni da igraju svoju prvu nogometnu utakmicu.
Na kraju rezultat nije bitan, bitna je sloga, zajedništvo ekipe i naravno druženje nakon utakmice. Na naš upit, kaj Vam je bilo najbolje na utakmici, odgovaraju: “kada je Petar zabio gol”. Eto, tako maleni, slatki koračaju novim životnim koracima kojima smo i mi koračali, neka ih na tom putu prati sportska sreća, dobro zdravlje i ljubav prema suigračima.
