Bivši načelnik Općine Konjščina govori o projektu energane koji nikada nije realiziran, gospodarenju otpadom u Hrvatskoj, političkim prijeporima koji su pratili projekt te o tome zašto smatra da bez suvremenih postrojenja za energetsku oporabu otpada nema dugoročnog rješenja
Gospodarenje otpadom ponovno je jedna od tema koje izazivaju snažne reakcije javnosti, osobito kada se otvori pitanje termičke obrade otpada i gradnje energana. O toj smo temi razgovarali s Mirkom Krznarom, bivšim načelnikom Općine Konjščina, koji je za vrijeme svojeg mandata bio jedan od glavnih zagovornika projekta energane na području Konjščine.
Krznar danas smatra da je odustajanjem od tog projekta Konjščina izgubila veliku razvojnu priliku, ali i da Hrvatska još uvijek nije riješila temeljno pitanje – što učiniti s ostatkom otpada nakon odvajanja i mehaničko-biološke obrade.
U razgovoru se osvrnuo i na političke okolnosti koje su pratile projekt, odgovornost državne i lokalne politike te na iskustva europskih gradova koji otpad koriste i kao energent. Pritom je iznio niz vrlo oštrih političkih ocjena i tvrdnji o pojedincima i institucijama. Dio tih navoda predstavlja njegove osobne stavove i tvrdnje, koje u ovom razgovoru nisu neovisno provjerene.
„Problem je što još uvijek nemamo konačno rješenje“
Kako danas, nakon svega što se događalo s projektom u Konjščini, gledate na hrvatski sustav gospodarenja otpadom?
– Moj je stav da mi još uvijek nemamo konačno rješenje. Možete otpad odvajati, selektirati i obrađivati, ali nakon svega toga i dalje ostaje dio koji morate negdje zbrinuti. Upravo tu vidim najveći problem.
Mi smo u Konjščini željeli ponuditi rješenje kojim bi se otpad termički obrađivao, a energija dobivena tim procesom koristila. Ideja je bila da se ne govori samo o zbrinjavanju otpada nego o sustavu koji istodobno proizvodi toplinsku i električnu energiju.
Krznar ističe da bi takav sustav, prema tadašnjim projekcijama, trebao znatno smanjiti količinu ostatka koji na kraju treba trajno zbrinuti.
„Nismo željeli običnu spalionicu“
Protivnici projekta govorili su o spalionici. Što ste vi zapravo planirali?
– Upravo je tu nastao veliki nesporazum. Mi nismo govorili o tome da se napravi nekakva stara spalionica i jednostavno pali otpad. Govorili smo o modernom postrojenju s termičkom obradom, visokim temperaturama, filtrima i korištenjem dobivene energije.
Planirali smo postrojenje u industrijskoj zoni, uz postojeću infrastrukturu. Konjščina je imala niz prednosti za takav projekt – industrijsku zonu, postojeću energetsku infrastrukturu i položaj koji omogućava pokrivanje šireg područja sjeverozapadne Hrvatske.
Krznar kao jedan od ključnih argumenata navodi praksu europskih gradova u kojima postrojenja za energetsku oporabu otpada istodobno sudjeluju u proizvodnji toplinske i električne energije.
Kako je projekt propao?
Ako je projekt, kako tvrdite, imao ekonomsku i razvojnu logiku, gdje je došlo do problema?
– Sve je išlo relativno dobro dok nismo došli do konkretne faze projektiranja. Za ozbiljno projektno rješenje trebalo je ugovoriti tehnologiju i partnera. Mi smo razmatrali tehnologije i razgovarali o rješenjima koja su već postojala.
U međuvremenu se stvorio veliki politički i javni otpor. Ljudi su se uplašili, tema je postala politička i projekt je praktički zaustavljen.
Krznar smatra da je upravo nedostatak jasne i stručne komunikacije prema građanima bio jedan od razloga zbog kojih je projekt postao predmet političkog sukoba.
„Konjščina je izgubila mnogo više od jedne investicije“
Što bi Konjščina dobila da je projekt realiziran?
– Prije svega radna mjesta. Govorili smo o više od 200 radnih mjesta, ali još je važnije što bi jeftinija toplinska i električna energija privlačila druge investitore. To bi pokrenulo cijelu gospodarsku zonu.
Drugi veliki benefit bili bi prihodi Općine. Prema našim tadašnjim izračunima, ekološka renta predstavljala bi iznimno značajan prihod u odnosu na tadašnji općinski proračun.
Krznar tvrdi da su planirane i pogodnosti za stanovnike.
– Razgovaralo se o jeftinijem grijanju za građane, a za škole, vrtiće, ambulantu i druge javne objekte cijena energije trebala je biti još povoljnija. Uz to smo imali planove za sportsku infrastrukturu, bazen, tržnicu i druge projekte. Zato kažem da Konjščina nije izgubila samo energanu, nego cijeli razvojni zamah koji je mogao nastati oko nje.
Politika je snažno obilježila cijelu priču
Koliko je politika utjecala na propast projekta?
– Puno. I tu ne oslobađam odgovornosti ni vlastitu političku opciju. Ja sam član HDZ-a, ali sam očekivao veću podršku državne razine projektu za koji sam smatrao da može biti primjer drugim dijelovima Hrvatske.
Krznar kaže kako ga je posebno razočaralo to što, prema njegovu viđenju, projekt nije dobio jasnu političku podršku u trenutku kada je ona bila najpotrebnija.
– Da je netko s državne razine došao, stao pred ljude i stručno objasnio projekt, uvjeren sam da bi situacija bila drugačija. Umjesto toga ostali smo praktički sami.
Istodobno vrlo kritički govori i o tadašnjim političkim protivnicima projekta, smatrajući da su pitanja otpada i energetike prečesto korištena za politička nadmetanja umjesto za traženje dugoročnog rješenja.
„Država mora napraviti strategiju“
Kako bi Hrvatska, prema vašem mišljenju, trebala riješiti problem?
– Država mora donijeti jasnu strategiju. Ne možete pitati pojedinu općinu ili grad želi li postrojenje, a da prije toga niste objasnili što se gradi, kojom tehnologijom, pod kakvim nadzorom i kakve koristi lokalna zajednica ima.
Krznar zagovara model nekoliko regionalnih postrojenja koja bi pokrivala veća područja Hrvatske.
– Mi smo još prije više od deset godina razgovarali o modelu nekoliko većih energana – dvije na obali i tri na kontinentu. Lokacije moraju biti povezane s količinama otpada, prometnom infrastrukturom, velikim gradovima i mogućnošću korištenja proizvedene topline i električne energije.
Posebno naglašava da svako takvo postrojenje mora biti pod strogim i javno dostupnim nadzorom.
– Meni nije presudno je li vlasnik država, lokalna samouprava ili privatni investitor. Presudno je da sve bude potpuno transparentno, od prostornog plana i dozvola do emisija i rada postrojenja.
„Energane su, po meni, neminovnost“
Vjerujete li da će Hrvatska ipak krenuti tim putem?
– Ne samo da vjerujem, nego mislim da je to neminovnost. Komunalni otpad morate dovesti do konačnog rješenja. MBO postrojenja mogu ga razdvojiti, ali nakon razdvajanja i dalje ostaje materijal koji treba zbrinuti.
Ipak, ne očekuje da će se politička odluka donijeti brzo.
– Mislim da će se ova priča još neko vrijeme vući. Ali u jednom trenutku morat će se prelomiti i donijeti odluka. Stručnih ljudi i znanja u Hrvatskoj ima. Ne trebamo izmišljati nešto što već postoji – treba pogledati sustave koji funkcioniraju u drugim europskim državama i primijeniti ono što odgovara našim uvjetima.
Od propalog projekta do pitanja koje tek čeka odgovor
Priča o energani u Konjščini za Mirka Krznara očito nije završena tema. Iako se danas više ne nalazi u prvim redovima aktivne politike, ostaje uvjeren da je projekt mogao snažno promijeniti gospodarsku i razvojnu sliku Konjščine.
Njegove tvrdnje i političke ocjene zasigurno će izazvati različite reakcije, posebice među nekadašnjim protivnicima projekta. No jedno pitanje ostaje aktualno i mnogo šire od Konjščine: što Hrvatska dugoročno namjerava učiniti s otpadom koji nakon odvajanja i obrade ipak ostaje?
Krznar na to pitanje ima jasan odgovor – energetska oporaba otpada uz moderne tehnologije, strogi nadzor i konkretnu korist za lokalnu zajednicu. Po njegovu mišljenju, pitanje više nije hoće li Hrvatska trebati takva postrojenja, nego kada će se odlučiti gdje će ih graditi i pod kojim uvjetima.
