RAZMIŠLJANJE PROF. DR. GORDANE BULJAN FLANDER
Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja prof. dr. Gordana Buljan Flander piše o tome što se događa kada nas netko povrijedi, zašto osveta često ne donosi olakšanje te zašto oprost ne znači zaboraviti, a neodgovaranje ne mora biti znak slabosti.
Misao „Slabi ljudi se osvećuju. Jaki ljudi opraštaju. Inteligentni ljudi ignoriraju“, koja se često pripisuje Albertu Einsteinu, bila je povod za razmišljanje prof. dr. Gordane Buljan Flander, kliničke psihologinje i psihoterapeutkinje, o jednom od važnih pitanja međuljudskih odnosa – što činimo kada nas netko povrijedi?
Kada doživimo nepravdu, poniženje, izdaju ili odbacivanje, u nama se mogu pojaviti različite potrebe. Ponekad želimo da druga osoba osjeti ono što smo osjećali mi, ponekad želimo oprostiti, a ponekad jednostavno prestati sudjelovati u odnosu koji nas iscrpljuje.
Prof. dr. Gordana Buljan Flander ističe kako ljude ne bi trebalo dijeliti na slabe, jake i inteligentne prema načinu na koji reagiraju na povredu. Mnogo je važnije razumjeti iz kojeg mjesta reagiramo i vodi li nas ta reakcija prema oporavku ili nas još snažnije veže uz osobu koja nas je povrijedila.
Iza osvete može stajati želja za vraćanjem kontrole
U psihoterapijskom radu često se pojavljuju misli poput: „Želim da osjeti kako je meni“, „Ako mu ne vratim, nisam se zauzeo za sebe“ ili „Ako ništa ne učinim, ispada da je pobijedio“.
Iza potrebe za osvetom, objašnjava Buljan Flander, često nije samo želja da povrijedimo drugoga, nego pokušaj da ponovno osjetimo kontrolu nakon situacije u kojoj smo bili bespomoćni. Može nam se činiti da će ravnoteža biti ponovno uspostavljena ako i druga osoba pati.
No osveta često ne oslobađa. Dok razmišljamo što ćemo reći, kako ćemo uzvratiti, što ćemo dokazati ili kako ćemo postići da druga osoba shvati koliko nas je povrijedila, ona i dalje zauzima velik dio našeg psihičkog prostora.
Energija koju bismo mogli usmjeriti prema ljudima koje volimo, obitelji, djeci, prijateljima, poslu, stvaranju, vjeri, odmoru i životu koji želimo živjeti tako ostaje zarobljena u odnosu s osobom koja nas je povrijedila.
Ljutnja nije isto što i osveta
Buljan Flander posebno naglašava važnost razlikovanja osvete od ljutnje.
Ljutnja sama po sebi nije problem. Riječ je o normalnoj i važnoj emociji koja nam može pokazati da je netko prešao našu granicu, prema nama postupio nepravedno ili da nešto trebamo zaštititi.
U terapiji se susreće i s ljudima koji sebi teško dopuštaju ljutnju. Kada ih netko povrijedi, počinju brinuti o razlozima druge osobe ili ljutnju okreću prema sebi.
Umjesto da kažu: „Nije bilo u redu što mi je to učinio“, pitaju se jesu li sami pretjerali, jesu li trebali postupiti drugačije ili odmah traže opravdanje za osobu koja ih je povrijedila.
Zdrava ljutnja ne mora voditi agresiji. Naprotiv, može nam pomoći da jasno kažemo: „Ne“, „Dosta“, „Ne dopuštam takvo ponašanje prema meni“ ili „Iz ovog odnosa odlazim.“
Osveta počinje kada zdravu ljutnju pretvorimo u ponašanje kojemu je cilj povrijediti onoga tko je povrijedio nas.
Oprost ne treba požurivati
Kao praktična vjernica, prof. dr. Gordana Buljan Flander u svom razmišljanju govori i o oprostu, ali naglašava kako oprost ne bi smio od čovjeka zahtijevati da zaniječe ono što mu je učinjeno.
Poseban oprez potreban je kada govorimo o ljudima koji su preživjeli seksualno, fizičko ili emocionalno zlostavljanje. Njima ponekad treba dugo vremena da sebi uopće dopuste biti ljuti, jasno izgovore da ono što im se dogodilo nije bilo prihvatljivo te odgovornost smjeste tamo gdje pripada – na počinitelja.
Zato oprost ne treba požurivati. Prije njega često trebaju doći ljutnja, žalovanje, imenovanje i priznavanje nepravde te ponovno uspostavljanje vlastitih granica.
Oprost nije zaborav. Nije opravdavanje počinitelja. Nije odustajanje od pravde niti je isto što i pomirenje.
Možemo nekome oprostiti, a istodobno odlučiti da ta osoba više nema mjesto u našem životu.
Poniznost i poniženje nisu isto
U psihoterapijskom radu Buljan Flander s klijentima radi i na razlikovanju poniznosti od poniženja.
Kršćanska poniznost, kako je objašnjava, ne znači dopuštati drugoj osobi da nas ponižava. Oprost ne znači odreći se vlastitog dostojanstva, ostati u odnosu u kojem nas netko povređuje ili odustati od granica samo zato što želimo biti „dobri“.
Čovjek može oprostiti i otići. Može oprostiti i tražiti zaštitu. Može oprostiti i jasno poručiti: „Više ne dopuštam da se prema meni tako ponašaš.“
Ponekad je najzdraviji odgovor – ne odgovoriti
Ni ignoriranje samo po sebi nije uvijek zdravo.
Ako problem ignoriramo zato što ga se bojimo, ako šutimo jer smo paralizirani ili se pretvaramo da se ništa ne događa, takvo ponašanje može biti način izbjegavanja.
Postoji, međutim, i druga vrsta neodgovaranja – ona u kojoj dobro razumijemo što se događa, ali svjesno odlučujemo da više nećemo ulaziti u novi krug provokacija, opravdavanja i sukoba.
Neke komunikacije ne vode rješenju, nego traže novu reakciju. Provokacija izaziva odgovor, odgovor se koristi kao povod za novu provokaciju i krug se nastavlja.
U takvim situacijama neodgovaranje može predstavljati vrlo jasnu granicu. Ne zato što nemamo što reći, nego zato što smo odlučili kome više ne želimo davati svoju energiju.
Buljan Flander govori i iz osobnog iskustva te navodi koliko ponekad vrijedi ne odgovoriti na svaku optužbu, blaćenje, neistinu ili provokaciju. Stalnim objašnjavanjem i opravdavanjem ponekad samo pružamo novi „materijal“ ljudima koji će naše riječi ponovno izvrnuti, a istodobno održavamo odnos koji želimo završiti.
Ignorirati provokaciju ne znači ignorirati nasilje
Posebno je važno razlikovati ignoriranje provokacije od ignoriranja stvarnog problema.
Buljan Flander to naglašava roditeljima i stručnjacima kada je riječ o vršnjačkom nasilju. Djetetu koje trpi vrijeđanje, ponižavanje, isključivanje, fizičko ili online nasilje nije dovoljno poručiti: „Samo ih ignoriraj.“
Dijete se može učiti da nasilniku ne daje reakciju koju nasilnik želi, ali nasilje odrasli ne smiju ignorirati. Djetetu su potrebni zaštita i djelovanje roditelja, škole i sustava.
Što ćemo učiniti sa svojom povredom?
Na kraju, možda nije najvažnije pitanje jesmo li slabi, jaki ili inteligentni, nego što činimo sa svojom povredom.
Hoće li nas naš sljedeći postupak još snažnije vezati uz osobu koja nas je povrijedila ili će nas od nje postupno oslobađati? Čuvamo li svoju granicu ili pokušavamo povrijediti drugoga? Opraštamo li zato što smo spremni ili zato što se bojimo vlastite ljutnje? Šutimo li zato što smo bespomoćni ili zato što više ne želimo sudjelovati?
Nitko nam ne može obećati život bez povreda, a snaga nije u tome da se nikada ne naljutimo.
Snaga je u tome da osobi koja nas je povrijedila ne dopustimo da i dalje određuje naše misli, osjećaje, odluke i ono čemu ćemo davati svoju životnu energiju.
Ponekad ćemo zato jasno reagirati, ponekad postaviti granicu i otići, ponekad oprostiti, a ponekad će najzdraviji odgovor biti – ne odgovoriti.
Ne zato što se ništa nije dogodilo, nego zato što smo odlučili da ono što nam je netko učinio neće određivati što ćemo mi učiniti s ostatkom svog života.
