Prirodna ljepota naše zemlje, naše Hrvatske, nikada nije bila upitna. No ono što nas iznova iznenađuje jest njezina raznolikost – često skrivena na mjestima na kojima je najmanje očekujemo. Jedan takav primjer pružila je Savska dolina, na kratkoj dionici od Harmice do Zaprešića, gdje se u subotnje jutro, 3. siječnja, na svega desetak kilometara moglo doživjeti gotovo čitavo godišnje doba u više činova.
Dan je u Harmici svanuo tiho i gotovo bajkovito. Snježni pokrivač prekrio je polja i krovove, a u zraku su se još uvijek mogle razaznati pahulje koje su polako padale, kao da ne žure nigdje. U bregovitom dijelu ovog kraja zima je pokazala svoje najljepše lice – ono koje usporava korak, stišava zvukove i poziva na trenutak tišine i promatranja.
No već nekoliko kilometara dalje, u Prigorju Brdovečkom, prizor se mijenja. Snijeg se povlači, ostavljajući tek mrvičak bijelog traga, kao podsjetnik da je zima tu, ali ne i dominantna. Kolnici su mjestimice mokri, priroda između jeseni i zime, a svakodnevica se odvija gotovo uobičajenim ritmom.
Na Zelengaju, na samom izlazu iz Brdovca odnosno ulazu u Grad Zaprešić, snijeg gotovo u potpunosti nestaje. Ondje jutro dočekuje tek mokri asfalt, bez bijelog pokrivača, bez zimskog ugođaja. Tek hladan zrak podsjeća da kalendar neumoljivo pokazuje siječanj.
I tako, na tom malom prostoru Savske doline, subotnje jutro ponudilo je više vremenskih scenarija nego što ih često donese cijeli tjedan. Dok su jedni mještani započinjali dan na suhim cestama, drugi su samo nekoliko kilometara dalje vozili kroz bljuzgu, a u Harmici su se neki budili u pravoj zimskoj idili.
Ova mala meteorološka razglednica još jednom potvrđuje koliko je naš kraj poseban. Hrvatska se ne mora protezati stotinama kilometara da bi pokazala svoju raznolikost – ponekad je dovoljno sjesti u automobil i u deset minuta proći kroz nekoliko svjetova. Upravo u toj tihoj, nenametljivoj promjenjivosti leži njezina posebna ljepota.
