RAZGOVOR: KARLO FRKANEC, predsjednik Udruge umirovljenika Općine Marija Gorica
U Mariji Gorici održana je redovna skupština Udruge umirovljenika koja okuplja 283 člana kroz tri podružnice. Nakon skupštine razgovarali smo s predsjednikom Karlom Frkancem o radu udruge, problemima umirovljenika, odnosu države prema mirovinama, ali i razvoju same općine.
Gospodine Frkanec, iza vas je redovna skupština. Kako biste je ocijenili?
Skupština je protekla u dobrom ozračju – puno rada, ali i druženja. Naša udruga djeluje kroz tri podružnice i to se pokazalo kao velika prednost. Danas, kada su ljudi sve više udaljeni jedni od drugih, upravo kroz udrugu održavamo komunikaciju između svih dijelova općine.
Imamo 283 člana i, iskreno, to je danas jedini način da ljudi znaju što se događa u njihovom kraju – bilo da je riječ o Kraju Donjem, Trsteniku ili Svetom Križu. Komuniciramo putem telefona i mobitela, ali i kroz ovakva okupljanja koja su izuzetno važna.
Bilo je prijedloga da se ukinu podružnice. Zašto ste protiv toga?
Zato što bi to bio korak unatrag. Podružnice omogućuju bolju povezanost ljudi na terenu. Kad bi se ukinule, morali bismo mijenjati i statut, ali važnije od toga – izgubili bismo tu neposrednu komunikaciju.
Mi i ovako funkcioniramo kao jedna cjelina. Svi su uključeni u aktivnosti – od izleta do raznih akcija. Nitko nije zapostavljen i to je ono što želimo zadržati.
Koliko je danas teško voditi jednu ovakvu udrugu?
Nije lako. Ljudi imaju sve više potreba, a sustav ne brine dovoljno o starijima. Naša članarina je simbolična – 12 eura godišnje. Od toga i uz pomoć općine i županije pokrivamo osnovne troškove.
Sve ostalo članovi financiraju sami. Primjerice, autobus za izlet platimo iz udruge, ali ručak svatko plaća za sebe. Jednostavno – nema dovoljno sredstava.
Kako gledate na najave povećanja mirovina?
Iskreno – skeptično. Govori se o prosjeku od 800 eura, ali to je samo statistika. Oni s većim mirovinama dobit će više, a oni s 300 ili 400 eura dobit će minimalno povećanje.
Problem je u sustavu. Mirovinski fond je opterećen raznim kategorijama koje bi trebale biti financirane iz drugih izvora. Branitelji, primjerice, zaslužuju svoja prava, ali država bi trebala osigurati poseban fond za njih.
Ovako se stvara privid rasta, a stvarna razlika među umirovljenicima ostaje velika.
Jesu li udruge umirovljenika dovoljno snažne da utječu na promjene?
Trenutno nisu dovoljno jedinstvene. Imamo više organizacija i svaka djeluje za sebe. A govorimo o više od milijun umirovljenika u Hrvatskoj – to je ozbiljna snaga.
Kad bi se ujedinili i nastupili zajedno prema Vladi, mogli bi postići puno više. Ovako je teško očekivati ozbiljnije promjene.
Kako komentirate rast plaća političara u odnosu na mirovine?
Nisam protiv toga da se rad pošteno plati. Zadovoljan radnik je dobar radnik. Ali problem je u neravnoteži.
Oni koji donose odluke često nemaju iskustva iz realnog sektora. Ne znaju što znači proizvodnja, stvaranje vrijednosti i borba na tržištu. A bez toga je teško donijeti pravedne odluke za sve.
Dotaknuli ste se i teme radne snage iz inozemstva. Kakav je vaš stav?
Među tim ljudima ima i dobrih radnika, ali i onih koji to nisu. Oni dolaze jer bježe od teških uvjeta života, ratova i siromaštva.
No činjenica je da nama nedostaje domaće radne snage. Mladi su otišli, a oni koji su ostali često ne žele raditi za male plaće. Rješenje je jasno – treba osigurati dostojanstvene uvjete rada.
Općina Marija Gorica slavi 30 godina. Kako ocjenjujete razvoj?
Napravljen je niz dobrih stvari, ali moglo je i bolje. Nedostaje osnovna infrastruktura – primjerice, u nekim dijelovima općine poput Kraja Donjeg nema trgovine i kafića duže vrijeme.
Stariji ljudi moraju čekati dostavu kruha iz kombija, što nije dostojno današnjeg vremena. To su problemi koje treba rješavati.
Što je s društvenim životom u manjim sredinama?
On slabi. Nekad su postojala mjesta okupljanja, danas ih je sve manje. Ljudi se manje druže, manje komuniciraju.
A upravo to je ono što starijim ljudima najviše treba – kontakt, razgovor, osjećaj pripadnosti.
Dotaknuli ste se i izgradnje vrtića. Imate primjedbe?
Nemam ništa protiv vrtića, dapače. Ali smatram da je lokacija mogla biti bolje odabrana. Treba gledati gdje ima najviše djece i planirati razvoj u skladu s tim. Kraj Donji je oduvijek imao najviše djece, to je činjenica.
Razvoj mora biti ravnomjeran i logičan.
Za kraj – želje vezane uz željezničku prugu?
Ta pruga je za naš kraj bila prozor u svijet. Mnogima je omogućila školovanje i zaposlenje.
Ako dođe do njezine obnove, to bi bilo izuzetno važno. Vjerujem da postoji volja i nadam se da će se projekt realizirati.
Poruka za kraj?
Treba više zajedništva i razumijevanja. Bez toga nema napretka – ni za umirovljenike, ni za društvo u cjelini.
