AKTUALNO | PREDŠKOLSKI ODGOJ I LOKALNA SAMOUPRAVA
RAST EKONOMSKIH CIJENA DJEČJIH VRTIĆA OTVARA PITANJE ODRŽIVOSTI FINANCIRANJA PREDŠKOLSKOG ODGOJA
Ekonomska cijena boravka djeteta u vrtiću prema pojedinim kalkulacijama doseže 600 do 650 eura mjesečno. Gradovi i općine suočavaju se sa sve većim financijskim obvezama, a u nekim sredinama razmatra se roditeljska participacija od 200 do 220 eura. Istodobno, sve se manje govori o mogućnosti da država preuzme troškove zaposlenih u dječjim vrtićima, iako upravo ona propisuje standarde njihova rada.
Rast troškova vrtića postaje sve veći izazov za lokalne proračune
Cijene roba i usluga u Hrvatskoj nastavljaju opterećivati kućne proračune, a osobna primanja mnogih zaposlenih sve teže prate rast životnih troškova. No, s ozbiljnim financijskim izazovima ne suočavaju se samo građani i gospodarstvenici, nego i ustanove koje pružaju javne usluge, među kojima posebno mjesto zauzimaju dječji vrtići.
Sve veći troškovi plaća zaposlenika, prehrane, energenata, održavanja objekata i ispunjavanja propisanih pedagoških standarda dovode do novih izračuna ekonomskih cijena boravka djece u predškolskim ustanovama.
Prema pojedinim kalkulacijama, ekonomska cijena smještaja jednog djeteta u vrtiću već doseže 600 eura mjesečno, dok neki izračuni pokazuju i iznose od približno 650 eura.
Takva kretanja pred gradonačelnike, općinske načelnike te gradska i općinska vijeća postavljaju sve zahtjevnije pitanje: kako osigurati kvalitetan i dostupan predškolski odgoj, a istodobno održati stabilnost lokalnih proračuna i zaštititi roditelje od novih financijskih opterećenja?
Briga o djetetu stoji oko 27 eura dnevno
Kada se ekonomska cijena od 600 eura mjesečno podijeli na približno 22 radna dana, dolazi se do iznosa od oko 27,30 eura dnevno.
Za desetosatni program boravka djeteta u vrtiću to predstavlja trošak od približno 2,73 eura po satu.
Na prvi pogled, riječ je o iznosu koji možda i ne izgleda pretjerano visok kada se uzme u obzir sve što predškolska ustanova mora osigurati – od stručnog odgojno-obrazovnog rada, prehrane i higijene do sigurnosti djece, održavanja prostora i zadovoljavanja propisanih standarda.
Međutim, kada se takav trošak pomnoži s brojem djece i dvanaest mjeseci poslovanja, jasno je o kakvim se financijskim obvezama radi.
Gradovi i općine izdvajali bi 450 eura po djetetu, roditelji 150 eura
U lokalnim sredinama u kojima gradovi i općine pokrivaju 75 posto ekonomske cijene vrtića, a roditelji preostalih 25 posto, povećanje ekonomske cijene automatski povećava financijske obveze ako se zadrži isti omjer.
Kod ekonomske cijene od 600 eura lokalna samouprava trebala bi izdvajati 450 eura mjesečno po djetetu, dok bi roditelji plaćali 150 eura.
Ako bi ekonomska cijena porasla na 650 eura, uz isti model sufinanciranja udio grada ili općine iznosio bi 487,50 eura, a roditeljski 162,50 eura.
Mogući mjesečni troškovi po djetetu uz omjer 75 : 25
| Ekonomska cijena | Grad/općina | Roditelji |
|---|---|---|
| 600 € | 450 € | 150 € |
| 650 € | 487,50 € | 162,50 € |
Ilustrativni izračun, a ne odluka o novim cijenama u pojedinim vrtićima.
Primjerice, za 100 djece uz ekonomsku cijenu od 600 eura i sufinanciranje od 75 posto, lokalna samouprava trebala bi izdvajati 45.000 eura mjesečno, odnosno 540.000 eura godišnje.
Za manje općine takvi iznosi predstavljaju značajan dio proračunskih sredstava, osobito kada se uzmu u obzir i druge obveze – održavanje komunalne infrastrukture, izgradnja prometnica, financiranje društvenih djelatnosti i provedba razvojnih projekata.
Hoće li roditeljska participacija porasti na 200 ili čak 220 eura?
Posebnu zabrinutost izazivaju kalkulacije prema kojima bi u pojedinim manjim općinama roditeljska participacija mogla dosegnuti 200 do 220 eura mjesečno.
Takav bi iznos za obitelji s dvoje djece u vrtiću predstavljao mjesečni trošak od 400 do 440 eura, ako ne postoje dodatne olakšice za drugo dijete.
Riječ je o izdvajanju koje može značajno utjecati na obiteljski proračun, osobito u vremenu kada rastu troškovi stanovanja, prehrane, prijevoza i drugih osnovnih životnih potreba.
S druge strane, lokalni čelnici suočeni su s činjenicom da se troškovi poslovanja dječjih vrtića povećavaju, a financijske mogućnosti gradova i općina nisu neograničene.
Hoće li lokalne samouprave uspjeti zadržati dosadašnji omjer sufinanciranja ili će pred vijećnike stići prijedlozi povećanja roditeljske participacije, jedno je od pitanja na koje će odgovor donijeti nadolazeće razdoblje.
A gdje je država? Tko propisuje standarde, trebao bi sudjelovati i u njihovom financiranju
U cijeloj priči o ekonomskim cijenama dječjih vrtića sve se snažnije nameće pitanje uloge države u financiranju predškolskog odgoja.
Naime, u prethodnom razdoblju u javnosti se spominjala mogućnost da država snažnije preuzme financiranje troškova zaposlenih u dječjim vrtićima, čime bi se znatno rasteretili lokalni proračuni.
Takav model mogao bi predstavljati važan iskorak prema dugoročno održivom financiranju predškolskog odgoja i ravnomjernijoj dostupnosti vrtića u svim dijelovima Hrvatske.
Međutim, dojam je da se o mogućnosti potpunijeg preuzimanja troškova zaposlenih na državnoj razini danas govori znatno manje, dok se istodobno sve više raspravlja o povećanju ekonomskih cijena vrtića.
Postavlja se stoga sasvim opravdano pitanje: ako država propisuje pedagoške standarde, kadrovske normative, uvjete rada i druge obveze predškolskih ustanova, ne bi li trebala osigurati i odgovarajuća financijska sredstva za njihovu provedbu?
Jer nije jednako osiguravati propisane standarde u velikom gradu s razvijenim gospodarstvom i značajnim proračunskim prihodima ili u manjoj općini s ograničenim financijskim mogućnostima.
Država već sudjeluje u financiranju predškolskog odgoja, uključujući sredstva namijenjena fiskalnoj održivosti dječjih vrtića. Ipak, takav model nije isto što i sustavno preuzimanje ukupnog troška plaća zaposlenih.
Upravo bi jasnije definirana i dugoročno stabilna podjela financijskih obveza između države i lokalne samouprave mogla biti jedan od ključnih koraka prema rješavanju ovog problema.
Može li kvaliteta predškolskog odgoja ovisiti o financijskoj snazi općine?
Predškolski odgoj odavno nije samo pitanje čuvanja djece dok su roditelji na poslu. Riječ je o važnom dijelu odgojno-obrazovnog sustava koji ima izravan utjecaj na razvoj djece, kvalitetu života obitelji i demografsku budućnost lokalnih zajednica.
Upravo zato dostupnost dječjih vrtića i visina roditeljske participacije ne bi smjele biti isključivo pitanje financijskih mogućnosti pojedinog grada ili općine.
Ako država predškolski odgoj prepoznaje kao jedan od prioriteta obrazovne i demografske politike, tada se nameće potreba za snažnijim i sustavnijim sudjelovanjem u njegovu financiranju.
Veće državno financiranje troškova zaposlenih moglo bi omogućiti lokalnim samoupravama da više sredstava usmjere u proširenje vrtićkih kapaciteta, opremanje ustanova, poboljšanje uvjeta rada i dodatne programe za djecu.
Istodobno bi se smanjio pritisak na roditelje, koji bi u protivnom mogli postati oni na koje će se preliti dio povećanih troškova.
Pred lokalnim vijećima mogle bi se naći nepopularne odluke
U narednom razdoblju pitanje ekonomske cijene dječjih vrtića moglo bi se sve češće nalaziti na dnevnim redovima gradskih i općinskih vijeća.
Lokalni čelnici morat će uskladiti zahtjeve predškolskih ustanova za pokrivanjem stvarnih troškova poslovanja s mogućnostima vlastitih proračuna i platežnom sposobnošću roditelja.
Pritom bi bilo važno da svako eventualno povećanje cijene bude praćeno jasnim i transparentnim prikazom troškova, kako bi roditelji i javnost mogli razumjeti razloge mogućih promjena.
Jednako tako, potrebno je razmotriti dodatne olakšice za obitelji s više djece, roditelje slabijeg imovinskog stanja i druge socijalno osjetljive skupine.
Najveći izazov bit će pronaći ravnotežu između financijske održivosti dječjih vrtića, očuvanja kvalitete odgojno-obrazovnog rada i prihvatljive cijene za roditelje.
Vrijeme je za ozbiljnu raspravu o tome tko treba plaćati predškolski odgoj
Rast ekonomskih cijena dječjih vrtića nije samo lokalno financijsko pitanje, nego tema koja zaslužuje ozbiljnu raspravu na nacionalnoj razini.
Ako ekonomska cijena smještaja djeteta doista dosegne 600 ili 650 eura mjesečno, a lokalne samouprave nastave snositi najveći dio troškova, pitanje održivosti postojećeg modela postajat će sve izraženije.
Zato bi bilo korisno ponovno otvoriti pitanje snažnijeg državnog sudjelovanja u financiranju zaposlenih u dječjim vrtićima, kao i dugoročnog modela koji bi omogućio stabilno poslovanje ustanova i veću sigurnost roditeljima.
Jer kvalitetan i dostupan predškolski odgoj nije samo trošak lokalne samouprave, nego ulaganje u djecu, obitelji i budućnost cijelog društva.
A dok se ne pronađe dugoročno rješenje, ostaje pitanje koje sve više zanima roditelje: hoće li novi val poskupljenja zahvatiti i dječje vrtiće te koliko će u konačnici njihov boravak morati plaćati?
PITAMO ČITATELJE: Trebaju li roditelji plaćati više za dječje vrtiće?
Smatrate li opravdanim povećanje roditeljske participacije na 200 ili 220 eura mjesečno? Treba li država preuzeti financiranje plaća zaposlenih u vrtićima ili bi gradovi i općine trebali nastaviti snositi najveći dio troškova?
Pozivamo vas da svoje mišljenje, iskustva i prijedloge podijelite u komentarima.
